Ulovljen, uhvaćen, duh mu je sputan,
tamnicom okružen, umom odsutan,
on i ne živi, već nekako vene.
Ne želi da otpusti uspomene.
Sivi mu lice, oči mu žute,
neće da menja stavove krute,
beži od sebe, beži od svega,
da bi se lišio prošlosti stega.
Al’ nema sreće od bežanja toga,
i nema bežanja od bola svoga.
Boli prihvatiš i sa njima spavaš
jer kada prođu ti tad ubrzavaš:
shvatanja, promene, radosti sudbine,
sve ti je lakše, kada bol umine,
i tada saznaš što ranije nisi
da poznavanje bola život ti uzvisi!
…ууу ова је баш лепа.
i istinita… Hej! Drago mi je da si opt ovde.