…i kad pijem, tu prvu, jutarnju kafu, iz one šolje od pola kile, vidim je. Pa mi i ta kafa bude slađa onda… A znaš da ja pijem kafu bez šećera, al’ ovo mi baš prija.
Ma, nemam pojma…
Pa rekoh ti juče, vozim, i na semaforu crveno. Stanem i pogledam u bilbord što se nadvio nad ulicom k’o nevolja, kad odjednom ona prelazi preko pešačkog, onako lebdeći, nestvarno…
Ja stojim, gledam je, ne verujem…
Svetli zeleno, dreči, ovi trube k’o na saboru, a ja ni da maknem. Ne bi se pomerio taman da me tenk gazi!
K’o u onoj pesmi: „Nisam te se nagledao… “
Pa kako da je ne odgledam čoveče?
To je tako realno izgledalo, skroz stvarno, da je vreme da se zabrinem za svoje zdravlje.
Ne, ne, ne,…
Nisam mislio na psihičko stanje. To je u redu.
Ja moram kod oftamologa.
Meni su oči pune nje!
Mladen Hinić
Невероватно је како умем да умислим тако реално до тачке, кад ни сама не знам јесам ли овде ил тамо… више не верујем ни себи ни стварности… добра ти та кафа од по киле 🙂
:))
Jako lepo. Uz malo rada na priči, može biti skoro savršeno.