Kad duša zaplovi na talasima vetrova lutanja, oni je mogu nositi daleko… Predaleko…
Mogu je odvesti toliko daleko od mene da je nikada više ne nađem a nikada ne prestanem da je tražim. Mogu me naterati da i ja pokušam da zaplivam na tim vetrovima i u vrtlozima sećanja da ugledam prikaze prošlosti koja me zove u tamne dubine dok duša plovi ka svetlostima.
Kad duša zaplovi na talasima vetrova lutanja i ostavi me da je čekam da se nekada vrati, ja mogu samo da osetim prazninu koja me popunjava svojom osdutnošću i, imanentnim joj, nepostojanjem. I u toj negaciji bitisanja i egzistencije, u tom potencijalu nemogućnosti, mogu da prepoznam moć nemoći koja oblikuje amorfno…
Kada duša zaplovi na talasima vetrova lutanja onda jedino sidro ljubavi može da je zadrži…
Moje sidro voli plave boje…
I to ti je to.
…jooj jesi neka dusa zaljubljena, …neka si…tako i treba…pozdrav.
Psssst… Nemoj da se pročuje okolo. Mogu ljudi da pomisle svašta. 😉
Hvala ti.
Pozdrav najveći!