Koraci su mi tromi i spori…
Umorni od čekanja. Bauljam putem koji vodi u nepoznato.
Ali ne plaši me nepoznato. Plaši me poznato. Saznato. Shvaćeno… Doživljeno i preživljeno.
Plaši me to što me prati, a ne ovo čemu idem. I ne vidim, put ali se nekako stvara pod mojim stopama.
Taj put, izgleda, i ne postoji. Nastaje samo zato jer ja idem tuda. I ako stanem, nestaće. Ako nastavim, odvešće me tamo gde sam krenuo.
A nisam krenuo u još jedan poraz. Krenuo sam u pobedu.
Mojim putem.
Putem koji se stvara za mene. Zbog mene.
Putem koji moji koraci čine da postoji. Putem koji se ne vidi dok ne poveruješ da postoji.
I on, tada, postaje.
Sazdan od vere i mojih koraka.
Moj put.
Tuda idem, bez straha.
Samo napred prijatelju, …pozdrav.
Hvala!