Provlači ruke kroz svoje sede vlasi i gleda me ispod oka dok mu odgovaram na pitanje zašto je nema.
Onda je uzeo papir i olovku i napisao pismo. Reče mi:“… i samo upakuj u masni papir, zaveži učkur i voskom zamandali, i šalji. To treba da bude kazano.“
Složio sam se, naravno. Ali sam prvo pročitao.
„Da ti kažem pravo, ovo pismo pišem jer je istina i trebaš je znati.
Jes’ prošlo dosta vremena, ali nije ‘telo da se otrgne od mene do sad…
Imali smo to što smo imali, bili to što smo bili i postali to što smo postali. Kako je bilo tebi, ja mogu da nagađam. I nagađao sam. Ali mi nije išlo baš kako valja. Svakako ti bolje znaš kako ti je bilo, ne treba ja to da ti pričam…
A kako je bilo meni, to ja najbolje znam. I ne bih o tome sada jer nije ni vreme, ni mesto, a ni povod za to dobar.
Ono što ‘oću da kažem je, a to shvati kao istinu koja u meni živi, da svaki bol, svaki tren tuge, svaki arlauk očaja i besa, svaka suza što gorči, svaka besana noć, koji su tvojim odlaskom ušli u moju javu, sve to je vrednije nego bilo šta pre tebe. Za sve one osmehe, sreće, i lepote neću ni da pričam, jer vrednije od toga ne postoji.
Znanje da si spoznao šta jeste ljubav, i da voliš uprkos svemu, je vredno svih nedaća koje čovek može preko svoje glave preturiti.
A ti si mi pomogla da saznam.
Eto.
Samo rekoh, red je da ti priznam i da kažem hvala.
Želim ti da te ovo pismo zatekne u zdravlju i dobru. “
Ima nešto u toj sedoj kosi što pravi razliku…
Хвала хвала
Nema na čemu…
побеже ми мисао док сам куцкао на телефону,дешава се…даклем зрело као код руских класичара.
Uh, Siniša… Nisi mogao ništa bolje da napišeš od ovoga. Izuzetno sam zahvalan!
Пажљиво те читам,види се квалитетан помак већ дуже време.
Izuzetno sam polaskan i tvojim odnosom prema mom pisanju, i tvojom ocenom istog. Neko mi jednom reče :svaki trud se isplati,ovako ili onako… Hvala mnogo!