Mislio sam da to nikada neću videti…
A video sam.
Jedna kap rose, rano, baš rano ujutru, se okačila na vrh vlati jedne travke, ovde, ispod mog prozora.
I ta kap je visila i ljuljala tu vlat ne bi li je vlat pustila. A vlat nije htela…
Kap je rasla a vlat se lagano, kako je ova rasla, svijala i sve manje bila voljna da kap zadrži samo za sebe.
I onda su se rastale. Ta kap rose i ta vlat trave…
A u tom nedugom slobodnom letu jedne jedine kapi rose video sam sve. I blještavilo jutarnjeg sunca koje ti sa osmehom želi dobar dan, i, kao vatom na plavom čaršafu, nabacane bele oblake na tom svežem, širokom nebu što, ni ja ne znam kako, i dalje visi iznad nas deržeći se za ko zna šta da ne bi palo…
I jedan pogled…
I jedan osmeh…jutarnje iskren.
Čitav jedan svet u toj jednoj kapi rose…
Woow…i mudro …i lepo.
Hvala prijatelju.
Šta sve stane u jedan trenutak 🙂
Da, ko bi pomislio…? A opet, svaki trenutak je jedna večnost.