Kapi kiše su se okačile o žicu i čekaju me da prođem ispod njih da bi mi makar jedna pala na vrat, tamo negde ispod potiljka, pa da lagano klizne niz kičmu, ispod košulje, i da učini da celim mojim telom prostruji neka jeza, ona što te tera da ti se i duša pomeri i misli promene u trenu…
Vidim da su se spremile da me zaskoče ali možda ću ipak moći da ih izbegnem. Mada… Nisu one samo na toj žici. Ima ih svugde… I na granama, i na lišću, a i sa nebesa padaju i dalje…
Siguran sam da će mi bar neka sleteti na vrat kao što roda sleće na gnezdo koje je napravila na starom odžaku urušene i napuštene kuće koja kao da je lagano odumirala jer nikome više nije bila dom…
Da…
Treba mi ta kap, izgleda…
Da prozuji kroz mene poput misli koja menja svest, da ubrizga život u moje poglede, da od krvotoka načini brzake…
Kao što kući treba da bude dom, možda i meni ta kap treba.
…ma trebas i Ti njoj, da ublazi pad…zadovoljstvo je obostrano…vise njoj godi jer moze da se hvali da je pala na dobrog coveka…pozdrav.
Divne reči od sjajnog čoveka! Hvala prijatelju moj!