Budan sam.
Ne otvaram oči, ali sam budan.
Znam da jesam jer ne sanjam više. A lepo sam sanjao… Ih! Baš lepo sanjanje sam imao.
Nema veze sad, probudio sam se i da vidim šta ću dalje… Nije baš da mi se ustaje.
Mrdam se pomalo ispod pokrivača i znam da sam budan, nema greške. Bezveze…
A, šta ćeš… Mora tako.
Otvorim oči i vidim da je jutro.
To je dobro, jer to znači da sam prespavao čitavu noć. Valjda sam se i odmorio… Ajde, nema veze sad, to ću videti kasnije.
Ujutro, kad ustanem, a ne ustaje mi se, prvo što mi treba je kafa. Volim miris vruće, tek skuvane ujutru… A volim i taj ukus prve kafe.
Prija to…
I sad baš o tome razmišljam, kao da osećam taj miris, kao da zatvorenih očiju uzimam šolju sveže skuvane kafe i lagano je prinosim ustima, a miris napada nozdrve i razvlači osmeh preko moje jutarnje bezličnosti…
Ah, to jutarnje rađanje! Volim to…
Znači, jutro je?
Dobro.
Mislim, šta sad…
I tako, ustanem, jer kafa neće sama da se skuva.
…ehh isti si ko i ja, a mozda bi trebali po dva kruga oko parka, pa po pedeset trbusnjaka i isto toliko sklekova, hahaha…poz draav.
Možda, možda… Ma valjalo bi to prijatelju. Pozdrav!